vlak-na-kojem-smo-svi

Svi smo na istom vlaku

· Dužina čitanja: 5 min

Vrijeme u koje živimo, istinski je turbulentno i kao društvo svaki se dan susrećemo s novim i novim izazovima koji se odnose na naše zdravlje i međuljudske odnose. Ne toliko zbog “virusa”, već prije svega zbog nerazmjernih, neljudskih i nerazumljivih mjera zbog kojih smo stalno u stresu.

O tome da dugotrajno nošenje maski povisuje nivo stresnih hormona u tijelu, ne treba ni govoriti. I ako smo stalno pod stresom, naš će se imunološki sistem prije ili kasnije srušiti. Ne zbog “virusa”, već zbog stresnog odaziva kojemu smo neprestano ispostavljeni. Kada smo u stresu, naše tijelo nije u homeostazi, već u stalnom stanju pripremljenosti ili još bolje rečeno u stanju borba – bijeg.

Plan elite – pod “krinkom” očuvanja zdravlja i sve restriktivnijih “zdravstvenih mjera” – sasvim je jednostavan: obične ljude uperiti jedne protiv dugih. One koji nose maske uperiti protiv onih koji maske ne nose i one koji ne nose maske uperiti protiv onih koji ih nose. “Zamaskirani” s prstom pokazuju na nemaskirane i prijete im “društvenom odgovornošću”. “Nemaskirani” pokazuju prstom na maskirane i kažu im “ovce”. To ti je sve poznato, zar ne?

Puno ljudi koji čitaju moj blog zapis, prepoznat će se u gornjoj alineji. Ali – bez obzira jesmo li ili nismo “prosvjetljeni” ili smo “ovce”, svi smo na istom vlaku, u istom avionu, u istom autobusu i na istom planetu. Samo od naše zajedničke odluke, solidarnosti, uporabe zdrave seljačke pameti, ljubavi, suosjećanja… ovisno je kuda će voziti taj vlak. Možemo se voziti prema zdravlju, radosti i slobodi, a možemo otići prema korona logoru i zemlji bez osnovnih ljudskih prava.

vlak-putnici

Na socijalnim mrežama možemo pratiti pravi “rat” među različitim zagovornicima svih mogućih teorija i iako psi glasno laju, karavana ide tiho dalje i ima priliku i mogućnost uvoditi sve restriktivnije mjere. Zbog pojedinog drveća oko kojeg se prepiremo, nismo sposobni vidjeti cijelu šumu, posljedično ni put koji vodi kroz šumu, ni kuda vodi taj put.

Pomozimo si sa slijedećom analogijom …

Leptir gleda masu ljudi trenutno s visine oko dva metra i tako vidi: jedni imaju maske, drugi ih nemaju, jedni su ljuti, drugi su smireni, jedni su prosvjetljeni, drugi su ovce, jedni su lijevi, drugi su desni, jedni su za cijepljenje, drugi su protiv njega… cijela paleta različitih suprotnosti, svatko misli da sve zna, sve vidi i da je najpametniji od svih.

Leptir odluči da će poletjeti najviše koliko je moguće i iz nove perspektive gledati masu ljudi. Što sada vidi? Maske su nestale, odnosno on ih ne vidi, isto tako ne zna tko je miran i tko je ljut, tko je ovca i tko prosvjetljen, tko je lijevi i tko desni… ljudi su međusobno pomiješani, svađaju se, optužuju jedan drugoga, a svi iz svoje “ograničene” perspektive ne vide da su na istom vlaku i taj vlak sve brže juri, juri i juri…

Umjesto da bi si ljudi međusobno pomagali, bodrili se, držali se za ruke i zajedno išli kroz teška vremena, u svojoj “ograničenoj perspektivi” nastrojeni smo jedan protiv drugoga i uz to zaboravljamo da vlak još uvijek juri dalje… Gdje će stati? Na kojoj stanici? Koja je stanica zadnja? Na ovo pitanje neka svatko odgovori sam i razmisli duboko u svom srcu i duši.

Upravo čitam knjigu o Ho’oponoponu i obiteljskim odnosima. Na kraju knjige pročitao sam ovaj odličan odlomak:

“Pas prepoznaje svog gospodara bez obzira nato nosi li kupaći kostim ili poslovno odijelo, ima periku ili je obrijao bradu, je li obukao radni kombinezon ili je potpuno gol. Pas prepoznaje svog gospodara – uvijek. Znači li to da bi onda, kada ne vidimo da je duhovni izvor u svim živim bićima jednak, trebali priznati da razumijemo manje od većine pasa? Ali griješiti je ljudski. Kada postajemo svjesni da u našim srcima postoji nešto što nas međusobno povezuje i povezuje nas upravo zato jer smo tako različiti, počinjemo to „nešto“ nazivati različitim izrazima: Svemir, Svemoguća inteligencija, Ljubav, Izvor, Krišna, Gospodin, Alah, Bog, Ke Akua, Vishnu… To znači da pratimo put mira, svi zajedno i ipak kao pojedinci.

vlak-sloboda

Vrijeme je da prestanemo optuživati jedan drugoga i prestanemo usmjeravati otrovne strelice u one koji razmišljaju drukčije i da shvatimo da smo svi na istom vlaku. Na ovome vlaku su i oni koji misle da nisu jer nisu svjesni da elita treba “štitonoše”. Na njemu su i današnji politički voditelji, policajci, inspektori, liječnici, zaštitari, učitelji i svi ostali koji svjesno ili nesvjesno izvode represiju nad narodom u “ime zdravlja”.

Ja sam ne mogu promijeniti svijet, ali mogu promijeniti svoje unutarnje odazivanje, svoje reakcije i svoje programe i umjesto straha, bijesa i ljutnje počinjem oko sebe širiti ljubav, radost, suosjećanje i zahvalnost.

Zato već neko vrijeme radim drukčije. Kada šetam okolo na svježem zraku ili sam negdje u zatvorenim prostorima, umjesto da bi “psovao” kako može ova “neprosvjetljena” duša ili kako neki kažu “ovca” nositi masku, radije se okrenem u sebe i obavim Ho’oponoponu proces u četiri rečenice: “Volim te. Žao mi je. Molim te, otpusti mi. Hvala ti.”

To napravim, jedan put, dvaput, triput… iznova i iznova. Ustvari, više i ne brojim koliko puta izvedem ovaj proces. Uvjeren sam da ako bi svi promijenili svoj unutarnji dijalog i bolje uspostavili kontakt sa svojom unutarnjom moći, svojom unutarnjom inteligencijom i sa svojom intuicijom, osjećali bi se drukčije i svijet bi se počeo mijenjati zajedno s nama. Ili kako mi je netko rekao prije nekoliko godina: “Ljubav je još uvijek najbolji lijek za sve tegobe.”

Volim te. Žao mi je. Molim te, oprosti mi. Hvala ti. 🙂

Podjeli dalje ...