psihoterapija-moze-biti-i-kobna

Psihoterapija može biti i kobna

· Dužina čitanja: 15 min

Priča koju možeš pročitati u nastavku, istinita je. Nije moja, ali je od moje dobre prijateljice koju ću ostaviti neimenovanu jer smo se dogovorili da zbog očuvanja privatnosti njemu priču objavim anonimno. Priču sam na svome blogu želio objaviti već na početku godine, a onda je došla “korona” i tada su neke druge tematike bile više zanimljive. Sada kada su mnogi već progledali “korona igru”, pravo je vrijeme da objavim i ovu priču.

U psihoterapiji nije sve lijepo, ružičasto i divno. Može se dogoditi da klijent na terapiji ponovo (po)doživi traumu. Ako terapeut nema dovoljno stručnog znanja za razrješavanje problema klijenta ili nema razriješenih vlastitih sadržaja i kao čovjek nema dovoljno empatije, to može biti kobno za klijenta jer se može jako pogoršati njegovo zdravstveno stanje. I upravo to se, nažalost, dogodilo prijateljici. I dok ja ovo pišem, ona još uvijek traži rješenje za sebe.

Njeno se stanje u posljednje vrijeme malo poboljšalo, ali ona još uvijek nije dovoljno opunomoćena za obavljanje uobičajenih poslova i normalno funkcioniranje. Ne može reći: “OK, zdrava sam, preživjela sam traumu i sada mogu mirno i s lakoćom zaspati.” Ne, na žalost.

Ono što je prijateljica u određenom traumatskom trenutku psihoterapeutske seanse najviše trebala, bilo je jako jednostavno i najosnovnije – suosjećajnost, empatija, ljubav, smirenost i osjećaj sigurnosti. Ali na žalost, u toku psihoterapeutske seanse njena terapeutkinja se krivo odazvala i umjesto da bi se trauma razriješila, ona se još više produbila.

Prije nekoliko godina bio sam na seminaru na kojem je jedna od učesnica doživjela nešto slično kao moja prijateljica za vrijeme psihoterapeutske seanse. Voditelj seminara je na sreću ostao u svome srcu, u svome centru, potpuno prisutan u dodiru sa sobom i njom… u visokoj vibraciji i onda je sa učesnicom proveo dišući cijeli proces i stvar se lijepo razriješila. I upravo to je prijateljici bilo potrebno – ono što je na seansi najviše trebala: terapeutkinja bi s njom trebala provesti dišući cijeli proces i dati joj osjećaj sigurnosti, viđenosti, razumijevanja i prihvaćenosti. Na taj način bi se oslobodila traume koja bi postala samo još daleka uspomena, bez otežavajućeg emocionalnog naboja.

Toliko za uvod s moje strane. U nastavku možeš pročitati kako je prijateljica svojim riječima opisala doživljavanje psihoterapeutskog procesa i kakve su posljedice bile i još uvijek jesu.


Psihoterapija ‘per se’…

Često se o psihoterapiji govori kao o “svetom gralu” osobnog rasta. Psihoterapija trebala bi biti ono uz pomoć čega napraviš promjenu u životu, prerasteš nefunkcionalne oblike ponašanja, riješiš traume iz djetinjstva… To je teoretski istina, ali ne uvijek i ne sa svakim terapeutom. Osim toga, s pravnog vidika ovo je područje potpuno nesređeno.

Psihoterapija nije formalno priznata kao struka i ne podupire ju nijedan zakon. Nema pravnih institucija koje bi nadzirale stručnost i etičnost kod izvođenja terapije. Nema službenih tijela koja bi izrekla sankcije. Istina, postoji Slovenski krovni savez za psihoterapiju (Slovenska krovna zveza za psihoterapijo SKZP) koja uključuje različitu društva i ima Etični kodeks, ali ako se dogode zlouporabe i druge nepravilnosti, klijent je prepušten samome sebi. Uz neformalno presuđivanje preko Časne arbitraže ili medijacije, drugih opcija za klijenta praktički nema. Klijent koji je već tako u nevolji, nema ni snage ni sredstava da bi se odlučio za civilnu tužbu. A terapeutu dana je mogućnost supervizije.

psihoterapija-razgovor

Kako se odvija psihoterapija i kakva je njena namjena?

U terapiji teče takozvani transfer između terapeuta i klijenta. Taj može biti pozitivan ili negativan. Ovaj posljednji može se desiti tada kada terapeut nema razriješenih vlastitih traumi i drugih neprijatnih osjećaja (i obratno). U takvom primjeru zadaća terapeuta je da to vidi, potvrdi i ide na superviziju. Ponekad terapeuti to ne vide i proces ide u potpuno pogrešnom smjeru. Tada terapeut sa svojim neodgovarajućim odazivom može klijentu škoditi. Umjesto da bi klijent dobio korektivno iskustvo po koje je u stvari i došao na terapiju, njemu se u odnosu (s terapeutom) ponovi neprijatno iskustvo iz djetinjstva.

Namjena terapije je da čovjek/klijent u odnosu s psihoterapeutom dobije drugačije iskustvo od onoga kakvog je imao kao dijete. U terapiji je iznimno važno da se terapeut “pobrine” da se klijent osjeća sigurno i prihvaćenog. Da klijentu pomogne normalizirati njegova iskustva. Tek kad se klijent osjeća sigurno, kada s terapeutom uspostavi siguran odnos, može terapija početi – ništa prije. Tada će klijent dozvoliti samo sebi da popusti svoju “obranu” i pokazat će svoje najranjivije dijelove.

Ako klijent sa strane terapeuta doživljava jednako neodgovarajuće odazive kakve je doživljavao kao dijete od svojih roditelja ili staratelja, može se dogoditi da doživi retraumatizaciju. Umjesto da bi se na terapiji izliječio i integrirao ranjene dijelove svoje osobnosti, neprijatno mu se iskustvo ponovi. Klijent potvrđuje svoja negativna uvjerenja o sebi i drugima.

Na primjer: ako klijentu kao djetetu roditelji nisu dozvolili da bi izražavao ljutnju, klijent je vjerojatno naučio ugušiti svoju ljutnju (umjesto da bi ju izrazio). To je za dijete strategija proživljavanja (obrane). Dijete u svojoj crno – bijeloj logici napravi zaključak kao na primjer: “Ako se ljutim, oni me drugi neće voljeti… ostavit će me i ja ću umrijeti.” To uvjerenje ima klijent još uvijek u svom nesvjesnom dijelu i kao odrasla osoba. Zato se klijent (u njemu važnim odnosima) još uvijek ne usuđuje izraziti ljutnju.

Ako se u terapiji dogodi da klijent izrazi ljutnju, a terapeut ne reagira odgovarajuće i klijentu na neki način poručuje da ljutnju ne smije izražavati, klijent doživljava isto iskustvo kao nekada domaćoj okolini. Tako se klijentovo uvjerenje još ojača, umjesto da bi se omekšalo. I ako se takvi odazivi terapeuta ponavljaju više vremena, može to postati kobno za klijenta.

Moja priča …

Vjerujem i znam da ima puno dobrih terapeuta i da postoje ljudi kojima je psihoterapija pomogla. I meni je na početku, ali kasnije su se stvari potpuno zaokrenule. Na ovome mjestu željela bih podijeliti moje iskustvo i tako možda nekome, tko je u procesu terapije (ili o tome razmišlja), pomogla da pravovremeno uvidi da stvari ne idu u pravom smjeru. I tako spriječi najgore. Zato sam posebno istakla važna “upozorenja” koja su u mom terapeutskom odnosu vodila u suprotnom pravcu.

Neka počnem na početku …

Kao dijete doživljavala sam brojne vrste zloupotrebljavanja … i tako i spolnu zlouporabu od strane očuha. Dobila sam puno neodgovarajućih poruka sa strane mame. To je utjecalo na moje doživljavanje sebe i drugih ljudi. Zato sam se uvijek nailazila na nefunkcionalne veze s muškarcima. Jedan je bio potencijalni alkoholičar, drugi je bio narcisoidan, treći previše susretljiv i zatvoren u sebe. I našao bi se još koji. Borila sam se i s poremećajima u prehrani koje sam uspješno pobijedila.

psihoterapija-djeca

Već prije dvadeset godina počela sam odlaziti na različite oblike psihoterapije (individualne, grupne) i snažno vjerovala da je to pravi put ka boljem životu i samoj sebi. I stvarno su se stvari počele okretati na bolje. Počela sam vjerovati u sebe i vjerovati u „bolji sutra.“ Bila sam uvjerena da bi mi psihoterapija mogla pomoći pobijediti traume iz djetinjstva i da ću početi normalno disati i zaživjeti svoj život.

Onda se desilo da je moja psihoterapeutkinja otišla na porodiljni dopust i morala sam potražiti nekog novog. Po preporuci sam došla do terapeutskog smjera gestalt. Sam pristup mi se svidio jer ovdje i sada temelji na odnosu između terapeuta i klijenta. Bilo mi je drago da sam dobila dobru terapeutkinju. Kod nje sam dolazila skoro šest godina. Tek sada kada gledam unazad, znam da se, uskoro nakon početka, naš odnos počeo zaplitati.

U suštini, u odnosu s njom se nikada nisam osjećala stvarno sigurno i prihvaćeno. Cijelo vrijeme imala sam osjećaj da nešto radim krivo. Kada sam joj govorila o događajima iz partnerskog odnosa u kojem sam tada bila, nije me na prikladan način vodila kroz moje doživljavanje.

Umjesto toga mi je govorila da se kao “hrčak” vrtim u točku priča o partneru i “zaprijetila” mi je da nećemo moći raditi zajedno ako se ne budem „otvarala.“ U mome pričanju mnogo me je puta grubo prekinula. Bez objašnjenja. – “1. upozorenje – 90 % uspješne terapije je siguran odnos; da klijent osjeća da se čuje, vidi, da ga se razumije i bude prihvaćen. Da terapeut prihvaća ‘tempo’ klijenta. Takav odnos liječi.

A sve to, sva ta ne-sigurnost mi je bila poznata i “domaća”. Bila je upravo “toliko” ljubazna i točno “toliko” tvrda kao moja mama i zato nisam prepoznala da ona nije prikladna terapeutkinja za mene. Njeno ponašanje je u meni počelo buditi podsvjestan strah da će me ostaviti i da ću umrijeti. Jednak osjećaj kao onaj koji sam u djetinjstvu doživljavala sa svojom mamom.

Moram naglasiti da je odnos s terapeutkinjom bio za mene iznimno važan. Vjerovala sam naime da samo s njezinom pomoći mogu pobijediti svoje traume. Vjerovala sam da će mi ona moći pomoći. I kada “nešto nije štimalo” u našem odnosu, bila sam uvjerena da ja radim nešto krivo, da sa mnom nešto nije u redu i da ona sigurno zna što radi. Nisam ni pomislila na mogućnost da bi ona radila nešto krivo. “2. upozorenje – to je kao kada dijete preuzima na sebe krivnju za neprihvatljive odazive roditelja.

Sama mi je to zagarantirala riječima “Vjeruj procesu, ja znam što radim.” “3. upozorenje – terapeut to ne bi smeo reći jer se time postavi iznad klijenta i (od)uzima mu mogućnost opunomoćenja. “Odrasli dio” klijenta je taj koji odlučuje hoće li mu vjerovati ili ne.”

Kasnije u terapiji više me puta grubo konfrontirala s pitanjem “Što radiš, što ti hoćeš od mene?” i nakon toga me je još optužila da ju “grizem”. Rekla je doslovno: “Kada ti mene grizeš…” “4. upozorenje – terapeutkinja nije polazila iz sebe, svojih vlastitih osjećaja i doživljavanja i nije ih prikladno objasnila. Na primjer: “imam osjećaj…” ili “doživljavam…” nije me pitala s istinitim zanimanjem i radoznalošću, nego je u mene “prenijela” neugodan osjećaj s podtonom optužbe.

Sve to me dovelo u velike nevolje jer je nesvjesni strah da ću ostati sama postao još intenzivniji. Osjećala sam se potpuno uhvaćenom i nemoćnom. Terapeutkinja uz sve to nije prepoznala da sam u nevoljama i dalje je tvrdila da ona zna što radi. A ja na žalost nisam bila svjesna da su nevolje tako jake da jednostavno izgaram u odnosu s njom. “5. upozorenje.

Izgarala sam u želji da me vidi i istovremeno u strahu da će me ostaviti. I zapravo jesam izgorjela. Jer više nisam znala odreagirati na odgovarajući način i pobrinuti se za sebe. I na kraju je došlo i do retraumatizacije – “6. upozorenje.

Počelo je kada je doslovno izazvala moju ljutnju – “7. upozorenje – terapeut inače može izazvati ljutnju, ali u mome primjeru nije prepoznala i imenovala strahove koji su se nakon zadnje terapije podigli na površinu kada mi je rekla da ju “grizem”. Nije mi dala korektivno iskustvo: da je u redu ako sam ljuta, da me neće ostaviti i zato se moji strahovi nisu smirili.”

Pošto je bilo kakvo izražavanje neprijatnih osjećaja, posebno ljutnje, u mom unutarnjem svijetu bilo zabranjeno i ne-sigurno (jer ću biti ostavljena i umrijet ću), posljedično sam noću počela patiti od napada panike s gušenje. Probudila sam se potpuno preznojena i srce mi je divlje tuklo. Počela se rušiti moja obrana. Ta ista obrana koja mi je omogućavala preživljavanje zbog koje sam i preživjela zlouporabe u djetinjstvu.

psihoterapija-trauma

Moje se uvjerenje još ojačalo, umjesto da bi se omekšalo i promijenilo. I s njim moja dječja čežnja da bi me vidjeli, da bih dobila potvrdu da sam u redu. A još uvijek nesvjesno. Niti u “snovima” nisam prepoznala da je moje doživljavanje povezano s njom. U to vrijeme nisam imala posao da bih tamo izgorjela i s dečkom nisam imala (važnijih) problema. Moj cijeli svijet je odjednom postala ona. I njena potvrda. Da sam u redu. Tek kada sam otišla od nje, shvatila sam sve to o čemu pišem. Dok sam bila uhvaćena u podsvjesnu misaonu mapu s njom, to nisam prepoznala. Na žalost, samo sam primijetila. Nisam osvijestila preko osjećaja (za sada još ne) jer sam s njima izgubila vezu.

Napadi panike i neprospavane noći trajali su oko mjesec dana. Sve je to iscrpljivalo i mene i partnera. Jednog dana kada nije mogao više, rekao je da odem spavati svojim roditeljima. I upravo to bila je za mene posljednja „kap u more.“ Osjetila sam toliko jak strah da ću ostati napuštena i da ću umrijeti da je svijet za mene stao. Bljesnulo je kao da je nešto udarilo u mene. Dimenzije vremena i prostora više nisu postojale, sve je bilo samo ovdje i sada. Bol traume bila je toliko jaka da više nisam mogla izdržati u svome tijelu.

Otišla sam iz njega (disociirala). Sve događanje gledala sam odozgo i ništa osjećala. To je trajalo oko pola sata. Partner se preplašio i odveo me kod terapeutkinje po „pomoć.“ Kada mi je rekla da me vidi, osjetila sam groznu bol, tugu, očaj, razočaranje, pogođenost i ljutnju i doslovno iz dubine sam joj rekla: “Ne, ne vidiš me!” To je pomoglo da sam se vratila u tijelo koje se počelo nekontrolirano tresti.

Umjesto da bi terapeutkinja bila samo uz mene, disala sa mnom, dala mi znati da sam s njom na sigurnom, dala mi korektivno iskustvo dok je energija bila još u osjećajima, postala je panična i prestrašena i ostavila me u traumi. I poslala nas na psihijatrijsku kliniku – odjel za krizne intervencije.

psihoterapija-pomoc

Kod njih sam dobila lijekove da se pomirio moj živčani sustav i prekinuo proces opuštanja energije traume iz tijela (tijelo se treslo). Nisam više bila sposobna zaspati, bez obzira na lijekove. Strah od smrti ostao je “uhvaćen” u meni. I još uvijek je. Na odjelu za krizne intervencije ostala sam mjesec dana, ali još više izgarala. Pošto sagorijevanje nisu prepoznali, nisu to ni liječili. To iskustvo liječenja u bolnici još je jedna priča koju bi mogla napisati. Nije bilo ni malo prijatno.

Posljedice …

Zadnje godine (u veljači 2020 prošle su tri godine od disocijacije) bile su za mene jako teške. I još uvijek su. Ne mogu zaspati na prirodan način. Čak ni onda kada sam umorna. Spavam po nekoliko sati (za spavanje znamo da je jako važno za psihofizičko zdravlje). Ne mogu nadvladati osjećaj uhvaćenog straha ako nemam potpunu konekciju s osjećajima. Moja trauma/strah postala je jaka anksioznost koju počinjem polako smirivati s brižnim odnosom do same sebe – koliko mogu. Na žalost, svoje tijelo ne doživljavam više kao siguran prostor gdje bih mogla “uroniti” u opuštajuće spavanje.

Sve ovo vrijeme ne idem na posao jer nisam sposobna raditi. Odnosi s ljudima koji su mi prije bili najveći izvor užitka i opuštanja, sada me iscrpljuju. I opće zdravlje mi se osjetno pogoršalo (pao mi je imunološki sistem i srušila hormonska ravnoteža). U sve ovo vrijeme tražila sam sve moguće načine kako bi si pomogla.

Isprobala sam puno klasičnih i alternativnih metoda. Učim ponovnu povezanost i kontakt s vlastitim tijelom, korak po korak, kao invalid koji uči hodati nakon ozljede. Moja sadašnja psihoterapeutkinja i psihijatrica ne mogu mi pomoći više nego što mi sada pomažu i moja su velila potpora. Nemam klasične posttraumatske stresne poremećaje (PTSP), već je to grozan strah od ostavljanja i smrti i nesposobnost cjelovitog osjećanja.

psihoterapija-ljekovi

Želim reći i to da su lijekovi za mene mač s dvije oštrice. Ne osjećam se potpuno na lijekovima i ne mogu nadvladati strah, a zbog nesavladanog (neprerađenog) straha bez njih ne mogu zaspati. Uhvaćena sam u začaran krug. Kada sam imela veće doze lijekova, bila sam potpuno odrezana od svojih osjećaja. Najgore za mene bilo je da je tijelo usprkos tome išlo kroz svoje procese, meni nedostupne. Još jače sam osjećala užasnu težinu i tjeskobu. A samoubojstvo sam vidjela kao jedini logični zaključak. Tako duboku tamu, bezdan, nisu mi uzrokovali neprijatni osjećaji, već to da nisam potpuno ništa osjećala. Samo sam slutila da su tako negdje dolje, bez povezanosti s time što mi poručuju.

Za kraj …

Što se tiče terapeutkinje … Priča je za nju bila gotova kada sam zaključila s terapijom. Za mene nije. Ja sam to zaključila na vlastitu želju jer sam nje doslovno bojala.

Okrenula sam se na odgovornu osobu na Slovenskom krovnom savezu za psihoterapiju, ali nije mi mogla pomoći. Sve što je učinila bilo je da je moju pritužbu poslala Savezu kao informaciju. Savez je izvršio superviziju i dobila sam neki neopredjeljiv odgovor u kojem nije bilo ni riječi o mogućem uvidu ili bar isprici.

Pošto psihoterapija nije službeno priznata i zakonom uređena, bile su mi predstavljene dvije mogućnosti: mogućnost tužbe na Časnom sudu ili medijacija s terapeutkinjom. Možete zamisliti da u vrijeme takve nevolje i izgorjelosti nisam imala ni energije ni volje za suočavanje i razrješavanje nastale situacije. Psihoterapeutkinju nisam željela vidjeti, čak sam se nje i bojala i zato ni jedna od predstavljenih mogućnosti nije bila prihvatljiva za mene.

Psihoterapeutkinja mi se nikada nije ispričala i preuzela svoj dio odgovornosti. Na kraju je čak rekla da je “sve radila kako treba.” U svo to vrijeme nije me ni pozvala, ni pitala kako sam. Tužno. Ne smijem ni pomisliti koliko tisuća eura sam ostavila kod nje. Da ne govorim o tome koliko sam potrošila sada da bi popravila učinjeno. Više nego svu svoju ušteđevinu. Moram reći i to da mi za svoju djelatnost nikada nije izdavala račune.

Izgubila sam svoju najvišu vrednotu – zdravlje, možda i život. Ne znam. Sve će pokazati vrijeme. Tražim put kakao bi izašla iz začaranog kruga i uhvaćenosti i radim sve što mogu u smjeru poboljšanja. Jako je teško, ali imam volju, ustrajnost i moć da nastavim.

Nakon svega što sam doživjela, želim da moje iskustvo ode među ljude. Za razmišljanje, za upozorenje, za oprez. Kao informacija i za podizanje svijesti. Prije svega za one koji su na terapiji ili o tome još razmišljaju. Da bi znali odabrati odgovarajuće psihoterapeute i pravovremeno znali prepoznati znakove koji možda vode u pogrešnu smjer. Na žalost, ja sam to prepoznala prekasno. Tek kada sam zaključila s terapijom.

Ne želim nikome što sam preživjela i što još preživljavam.

Podjeli dalje ...